Na ulazu u Vareš, još davne 1958. postavljen je spomenik rudaru , autora Marijana Kockovića. Simbol je izgradnje rudnika i industrijske ekspanzije grada. „Obnovom željezare u Zenici i izgradnjom željezare u Ilijašu, vareška željezara postupno gubi na važnosti, ali stoga jača značenje rudnika sa 450 000 tona iz 1950. do početka sedamdesetih penje na 2,2 milijuna tona rude, a 1975 i do 3 milijuna tona , kad se vareška ruda prerađuje i željezarama u Zenici, Sisku, Jasenicama i Smederevu.„ (Ivanković, 2019.). Zanimljivo je da je u to vrijeme postojao autobus koji je nabavljen isključivo za prijevoz radnika Rudnika i željezare na izlete, ljetovanja i ekskurzije.
Reljefni spomenik radničkoj klasi - Ovaj autentični spomenik dignut je u čast izgradnje grada i jačanja industrije. Godine 1951. počinje kapitalna izgradnja Rudnika i željezare Vareš, što je značilo modernizaciju i proširenje rudnika i željezare sistemom rudnih željeznica i žičara za odvoz jalovine. Modernizacija rudnika i rekonstrukcija visokih peći, proširenje proizvodnih kapaciteta u livnici i dr. značilo je i potrebu za novom radnom snagom, stručnjacima rudarskih i metalurških profila, te to prati potrebu za stambenom i infrastrukturnom izgradnjom. U sljedećem periodu bit će izgrađeni svi stambeni blokovi C, D E, G koji su i danas vertikalne modernog urbanog Vareša. “Podaci iz 1966. godine govore još više. U to je doba u Varešu od cca 24.000 stanovnika čak 6500 zaposleno u društvenom sektoru što je ozbiljna potvrda dostignutog standarda. „ (Ivanković, 2019.). Tih godina Vareš je dostigao najveći broj stanovnika ikad, njih 23.533.
Simbolička fontana sa 4 kante zapravo je vezana za period 60-ih i 70-ih godina u Varešu kada je došlo do intenzivne izgradnje s povećanjem elementarne komunalne potrebe stanovništva, posebno za vodom. Priče kažu da je zbog toga došlo do redukcija gdje su jedan dan vodu imali stanovnici desne, a drugi dan lijeve obale Stavnje.
„Godine 1974. Skupština općine Vareš donosi odluku o gradnji vodovoda Oćevija–Vareš. 25. studenog 1978. agilni i karizmatični predsjednik Općine pok. Marko Grabovac pušta vodovod u rad. Istog dana, na masovnom zboru građana Vareša, a u povodu puštanja u rad gradskog vodovoda, direktor Rudnika i Željezare Vareš Salko Operta pušta u rad fontanu sa četiri čake (posude za lijevanje tečnog željeza). Fontana je poklon radnika vareške livnice gradu, a idejno je rješenje dao pok. Vinko Lekki.
Osmislio ju je tako da reverzibilnim kruženjem vode bude stalno aktivna i simbolizira život koji teče, te da podsjeća građane na vrijeme kada su posude s vodom u kućama bile sastavni dio inventara.“ (List Bobovac, br. 164: 2008.)
Upravo ovaj spomenik asocira na najproduktivnije razdoblje željezare u Varešu. Bila je to prva željezara u Bosni i Hercegovini i jugoistočnoj Evropi izgrađena je 1891. godine u Varešu. U zlatno vrijeme rudnik željezne rude i željezara zapošljavali su 3.000 radnika. Prije rata iz skoro svakog domaćinstva bio po jedan zaposleni u ovim kompleksima. Procjene stručnjaka govore da na vareškom području ima više od 150 milijuna tona željezne rude, odnosno oko polovice od svih zaliha u bivšoj nam državi. A nije tu samo željezo – eksploatirani su i olovo, cink, krom, barit i svašta nešto.
Nasljeđu iz perioda industrijalizacije ne pripadaju samo ostaci industrijskog pogona željezare, ljevaonice, radioničkih hala, te objekata i infrastrukture namijenjenih za transport sirovina i proizvoda, nego i materijalni ostaci stambenog naselja Vareš Majdan, izgrađenog 1947. godine. Najdinamičnije razdoblje u kome Vareš doživljava razvoj industrije vezan je za eksploataciju i preradu željeza. Ovaj razvoj se veže i za druge društvene promjene.
